Kad lutali smo svijetom
kao raspršeno sjeme,
govorili smo sebi -
to je za neko vrijeme.

I ne znajuć da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali smo: Kopno!
a gledali smo vodu.

Kad ljubili smo kratko
u tuzi kišne noći,
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.

Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet -
to nije ona prava.

Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.

Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
ali mislili smo - to je
tek privremeno stanje.

Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.

I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.

U započetoj priči
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.

Dok vjerovali još smo
da samo put se mijenja,
mi rekli smo si zbogom
govoreć doviđenja.